Poštovanje, Prijateljstvo, Izvrsnost

Autor: Edin Branković20. oktobar 2016.Nazad

Trka s osmjesima Bolta i De Grassea, borba mlade plivačice Mardini koja je kao izbjeglica preplivala nebrojene kilometre da bude u miru i nakon toga nastupila na OI u Riu kao i mnogi drugi događaji vrijedni su pomena jer njima ističemo pouke, a ne puke priče. Ove priče kao i mnoge druge koje su slične rastuže nas, nasmiju i ohrabre. One nisu obične. One nose Nešto vrijedno koje odzvanja u nama da se suosjećamo, nasmijemo i budemo hrabri.

Muhammad Ali bilježi jednu zanimljivu priču koju je često ponavljao tokom svog života. Ovaj događaj je prisutan svakog trenutka i motiviše da se u isto vrijeme osjećaju značenja: Biti izvrstan u radu, poštovati i biti prijatelj. Um to nekada teško razumije, ali srce duboko u grudima dobro zna o tome isto kao kada Ono vrijedno, gore spomenuto odzvanja u nama. Ali bilježi: “Nekada davno, živo je jedan moćan kralj. Kralj je imao velikog ratnika po imenu Rafael. Niko unutar i van kraljevstva nije bio ni blizu Rafaelove snage. Bio je navjveći od svih ratnika. Kako je vrijeme prolazilo Rafael je ostao nepobijeđen, tako da je postao ponosan na svoju snagu, moć i hrabrost. Ovo je učinilo da se kralj osjeća neugodno, tako da je pomislio da iskuša ponizonost Rafaela. No, kralj nije mogao pronaći nikoga ko bi bio blizu Rafaelove snage i odvažnosti. On je bio jedini takav.

Jednog dana Rafael je odlučio da napusti kraljevstvo i da otputuje u svijet. Tokom njegovog odsustva rodio mu se sin. Ime mu je bilo Kušman. Majka djeteta je umrla nakon njegovog rođenja i kralje je uzeo dijete u svoj dvor. Niko nije znao da je to Rafaelov sin. Ovo je bila prilika koju je krlaj tražio. Kako je vrijeme prolazilo dječak je postao veliki ratnik. Bio je jak i snažan tako da ga niko u zemlji nije smio izazvati. Onda, jednog dana Rafael je odlučio da se vrati sa putovanja. Kralj nije rekao Kušmanu da mu Rafael otac. Jedino što mu je rekao jeste da snažni ratnik dolazi iz daleka da im naudi tako da je Kušmanu rečeno da se bori protiv njega. Od Rafaelovog odlaska postao je običaj da svaki hrvač-ratnik pobjednik ubije svoga protivnika ako se ne preda. Svi u zemlji su otišli da gledaju borbu između dva nepobijeđena ratnika. Kralj je bio siguran da će sin pobijediti svog oca što je sin i učinio sa svom energijom i snagom koju je kao mlad imao. Ali Rafael je bio ponosan na svoju veliku snagu tokom života da se ne bi nikad predao.

Kušman je izvadio svoj bodež i njime je želio pogoditi Rafaelovo srce kada je Rafael otkrio da je on Kušmanov otac. Kušman je pao na očeve stope govoreći “Oče, ja bih prije da budem ubijen nego da budem nego da budem tvoj osvajač.” Otac mu je odgovorio “Ne dozvoli da te žalosti to, sretan sam da znam da nisam bio pobijeđen ni od koga osim od svog sina, koji je sam moje jastvo.”

Ali završava: “Kakva bi bila promjena u svijetu da svi prepoznajemo Božije prisustvo s drugim. Mogli bismo Njegovo Prisustvo svjedočiti blizu nas i s našim prijateljima. Ali koliko bi još bolje bilo kada bismo Ga također prepoznavali među našim tako zvanim neprijateljima.” (p.96.)

Na kraju, djeluje da smo mi u isti čas i Kralj, i Rafael, i Kušman, i narod, ovisno kakvo ponašanje odaberemo a da su Poštovanje, Prijateljstvo i Izvrsnost u radu vrijednosti prisutne svakog trenutka. One su često i posebno istaknute tokom naših upoznavanja i susreta, a sportski teren, takmičenja, Olimpijske igre kao i druga radna mjesta su mjesta upoznavanja i susreta. Uostalom, zar nema svako od nas životnu priču vrijednu osvrta i spomena, zar nije svaki naš susret mogućnost da budemo bolji, da poštujemo više, da postanemo prijatelji i svjedočimo Prisustvo kako Ali bilježi?